"I učitelji imaju pravo znati kako ih ocjenjuju njihovi učenici""

 

Oni su Lorenco, Miro, Manuel i Jakov. Oni su pitoni, ali ne dave niti gutaju, a „žrtva“  im je samo kompjuterski program Phyton kojim odlično vladaju što su dokazali na Hackathon natjecanju koje se u sklopu konferencije Google I/O Extended održalo u zadarskom Arsenalu u svibnju ove godine. Na natjecanju su osvojili prvo mjesto i pripadajućih 5000 kuna za razvoj aplikacije koja se bavi mogućnošću ocjenjivanja učitelja, svojevrsnom e-dnevniku za učitelje. Aplikacija pretpostavlja da učitelji imaju pravo na iskrenu povratnu informaciju o svojim predavanjima i ocjene koje bi im učenici dali kako bi stekli realan uvid u vlastiti rad.

Ovoj bibinjskoj četvorki – jer svi su oni Bibinjci koji su s odličnim uspjehom završili našu OŠ Stjepana Radića, treba pridodati i njihovog prijatelja Krešimira Bošnjaka iz Zadra. Za Dešpet smo razgovali s bibinjskom četvorkom koja je posjetila svoju staru školu i nostalgično obišla  učionice. Sada im se sve to čini jako daleko jer oni su srednjoškolci. Lorenco je najmlađi i upravo završava drugi razred Gimnazije Franje Petrića, matematički smjer, Miro privodi kraju treći razred u Gimnaziji Juraj Baraković, prirodoslovno-matematički smjer, dok su Manuel i Jakov također učenici trećeg razreda Gimnazije Juraj Baraković, ali općeg smjera.

Otkad se bavite programiranjem?

• MIRO: Zapravo od malih nogu. Počneš najprije s igricama pa skužiš da bi mogao i sam napraviti igricu. Onda shvatiš da trebaš imati „ono nešto“ za izradu igrica pa to nabaviš, pa onda napraviš neku malu glupost, ali je to posebno jer je tvoje. I onda nastaviš s prijateljima, pa se malo igraš, pa postane malo bolje, i na kraju postane solidno.

Kakva je bila konkurencija na natjecanju?

• MIRO: Ha, ha, ha! Očito nepostojeća jer smo mi najbolji tim koji je ikad postojao…

Meni se čini da vi izigravate lažnu skromnost…

• MANUEL: Nije bilo puno ljudi, bila su samo četiri tima, ali su se oni spremali za to i imali su mentore i vidjelo se da su znali što će raditi. A mi smo tek dan prije saznali i sutradan se prijavili.

 

Diskretan uvid profesora u vlastiti rad

 

O čemu se radi u aplikaciji s kojom ste pobijedili?

• MANUEL: Pa, bila je ta tema poboljšanja u školstvu pa nam je palo na pamet kreirati aplikaciju za ocjenjivanje profesora. neki profesori čak i kažu  „recite mi što ne volite na ovom satu, što vam je smetalo“, ali nitko od učenika ne želi pristupiti učitelju i reći što mu se nije svidjelo. Ova aplikacija nudi jedan diskretan i jednostavan način na koji profesor ima uvid u svoje predavanje i u to što se učenicima sviđa, a što ne.

Kako aplikacija funkcionira?

• LORENCO: Učenik bi imao uvid u sve satove i onda bi mogao ocijeniti za svaki sat pojedinog profesora i način njegova predavanja. Nakon svakog sata na mobitel dolazi ta aplikacija gdje se profesor može ocijeniti s najviše pet zvjezdica. Profesor ima uvid u sve to, ali na razini razreda. Uz jedinice, mora se dobiti i objašnjenje zašto. Tako bi učitelj mogao poboljšati svoj sat jer bi znao u čemu griješi.
• MIRO: Važan je i sistem koji smo napravili da bismo spriječili učenike koji daju samo jedinice te smo napravili da učenici koji imaju prosjek manji od prosjeka razreda imaju manji utjecaj od prosjeka razreda.
• LORENCO: Ako damo jednu jedinicu, ona će imati svoju originalnu vrijednost, a ako damo drugu jedinicu za redom njoj vrijednost pada, dakle – što se više jedinica daje za redom pada im vrijednost.
• JAKOV: Po našem iskustvu, nema profesora kojeg pola razreda voli, a pola ne. Ili će ga svi voljeti ili neće. Mi to znamo i bez aplikacije, ali profesori ne znaju. Oni misle da su dobri. U svakom slučaju ne poduzimaju ništa da to poboljšaju.

Kako to da ste u tako kratkom vremenu došli na ideju i samim tim do pobjede?

• JAKOV: To je više bila zabava za nas Mi smo opušteno ušli u to i nismo očekivali neki veliki rezultat. To je više bilo da se maknemo od škole jer smo dobili opravdane izostanke, ha, ha. Najprije smo mislili krenuti s promjenom kurikuluma jer je jedna tema bila kako poboljšati školstvo, ali smo se na kraju odlučili za ocjenjivanje profesora.

Koje biste još promjene uveli u obrazovanje?

• LORENCO: Uveo bih puno više izbornih predmeta tako da se može birati. Trebalo bi imati minimalno šest predmeta koji su obavezni, a ostalo da se može birati ovisno o tome voli li netko više matematiku, fiziku, društvene predmete ili jezike. Npr. ja sada u srednjoj školi učim različite predmete od kojih mnoge neću imati na faksu. Bilo bi dobro da imamo modularni sistem školstva u kojem učenik određuje što će učiti.

 

Razvijati ljubav prema predmetu, a ne „pilati“

 

Kad biste se vratili u osnovnu školu, što biste tu mijenjali?

• LORENCO: Mislim da bi tu trebalo ostati kako jest jer se učenicima trebaju ponuditi svi predmeti. Ja u osnovnoj npr. nisam volio fiziku, a kad sam došao u srednju shvatio sam kako je fizika zapravo zabavna.
• JAKOV: Dobro je ovako kako je, da se učenicima predstave svi predmeti i da učenik onda može razmisliti i razviti ljubav prema nekom predmetu.
• LORENCO: Da, samo profesori trebaju razmišljati više o samom predmetu, da razviju kod učenika ljubav prema njemu, da ne „pilaju“ učenike, i ne daju im previše domaćeg rada i ne unište im ljubav prema tom predmetu. Kad učenik stalno dobiva minuse ili opomene onda se razvije stres i odbojnost prema predmetu i psiha odbija taj predmet iz glave čim ga netko spomene.

Možete li nabrojati neke dobre i neke loše strane našeg školstva iz svog učeničkog iskustva?

• MANUEL: Jedna prijateljica je bila na Erasmus razmjeni u Portugalu i rekla je kako je tamo odnos prema školi puno lošiji nego kod nas, oni puno manje znaju nego mi, kod nas iz škola izađu dosta obrazovani ljudi, možda pomalo ludi haha. Dosta je široko obrazovanje.
• LORENCO: Ali to isto tako potiče odljev mozgova. Ali to je u svakom slučaju dobro jer ako imamo veće znanje imamo i veće mogućnosti i šira područja na kojima se možemo iskazati.
• MANUEL: Široki spektar predmeta nudi smjerove u kojima se svaki učenik može pronaći.

Razmišljate li vi već sad o odlasku u inozemstvo?

• LORENCO: A vidjet ćemo kako će sve ići ima do tada još vremena.
• MANUEL: Ja ne bih imao problem s tim da odem vani raditi neko vrijeme ako mi se pruži prilika.

Koliko vam je u vašem informatičkom znanju dala škola, a koliko samostalno učenje?

• MIRO: Mi smo više dali informatici nego informatika nama…
• JAKOV: Mislim da to nije stvar školstva nego da bismo postigli ovoliko potrebno je puno više nego što se nudi u školi. Ali opet ne možemo očekivati da škola nudi toliko jer postoje učenici koji se ne interesiraju za informatiku
• LORENCO: Kad bi se toliko učilo na informatici to bi bilo možda previše
• MANUEL: A opet, Miro nije znao raditi u Phytonu dok nije s tim programom počeo raditi u srednjoj školi
• MIRO: Da. Nisam imao pojma a onda sam skužio koliko je zabavno raditi u tom programu. Doma sam, naravno, proveo još dosta sati učeći, isprobavajući i testirajući taj program.

 

Čestitke i … nastavak po starom

 

Kako su reagirali vaši profesori i prijatelji?

• LORENCO: Prijatelji su mi čestitali, a profesori su rekli: „Bravo, Lorenco!“ i nastavili su sa svojim životima.
• MANUEL: Oni koji su bolji učitelji su mi čestitali.

Je li netko pokazao interes za primjenu vašeg programa?

• LORENCO: Za sada ne. Moramo reći da mi nismo do kraja razvili aplikaciju nego samo dio koji smo demonstrirali na natjecanju. Sve što smo napravili u tih 24 sata nije naše vlasništvo nego vlasništvo tvrtke koja je organizirala natjecanje. To je zapravo bila razmjena. Oni nama 5000 kuna, a mi njima aplikaciju. Tako da ne znamo kakva će biti sudbina aplikacije.

Želite li se u budućnosti nastaviti baviti informatikom?

• LORENCO: Čisto rekreativno jer radije bih se angažirao za fiziku, to me više zanima od informatike. Informatika će uvijek ostati prva sporedna stvar.
• MIRO: Vjerojatno hoću.
• JAKOV: Nekako više dajem pozornost matematici, ali pošto je matematika velik dio informatike to je povezano.

Na što mislite potrošiti vašu zasluženu nagradu?

• LORENCO: Ja sam svoju već potrošio za privatne stvari.
• MIRO: Ja još uvijek štedim, ali ne znam za što.
• MANUEL: Neke novce ćemo uložiti u projekt koji planiramo raditi ovo ljeto.
• JAKOV: Također, slažem se s Manuelom.

 

Vi ste primjer učenika koji sami vole istraživati i nadograđivati znanja, međutim, koliko je po vašem mišljenju učenika koji to isto rade i koliko škola može pripomoći da kod učenika potakne kreativnost, istraživački duh ?

• LORENCO: Pa, učenika uvijek ima. Problem je hoće li učenici imati vremena uza sve svoje obveze u školi i kod kuće angažirati se za dodatan rad. Dodatna nastava tu može puno pomoći i razviti dodatno znanje kojeg nema u osnovnoj nastavi.
• JAKOV: Miro i ja imamo svaki dan sedam sati i dodatnu nastavu tu ubaciti… to je nemoguće. Tako da mi nemamo nikakvu dodatnu nastavu
• MANUEL: Ni ja.

 

Štrebanje – problem našeg školstva

 

 

Što mislite o svojoj generaciji? Ulažu li pojedinci dovoljno u vlastito znanje?

• MIRO: Ima svakakvih, ima i puno lijenčina.
• JAKOV: Ma, ima i dosta ambicioznih.
• MANUEL: Ima. Evo u mom razredu jedan je učenik nedavno dobio nagradu Luka Ritz.
• LORENCO: Ma, meni se čini da je to neka bipolarna situacija. Ima onih koji se jako trude i postignu dobre rezultate ili onih koji imaju neku urođenu inteligenciju pa i bez puno truda imaju dobre ocjene s jedne strane, i grupa koja pokušava učiti, ali ne uspijeva pa nemaju dobre rezultate i oni kojima se baš ne da razmišljati. Oni u sredini su rjeđi.

Ima li, po vašem mišljenju, u našim školama štrebera i štrebanja i gdje će oni završiti – na vrhu ili na dnu? Ako štrebere definiramo kao one koji uče napamet i bez razumijevanja.

• JAKOV: Naš sistem školstva njima jako pogoduje i usmjerava ih na štrebanje jer, evo, kod nas npr. svaki dan se mora nešto učiti, mora se naći neki predmet koji te ne zanima i koji ćeš učiti bez razumijevanja.
• LORENCO: Kad se pogleda jedan predmet onda se to čini solidna količina gradiva, ali kad se sve to skupi zajedno, svaki predmet, ogromne količine gradiva - onda je to nemoguće stići i mora se štrebati. Kad bi se to rasporedilo tako da učenici uče ono što ih zanima onda bi stekli dobru razinu znanja iz onih predmeta koji ih zanimaju.

Jeste li postali poznatiji i popularniji među curama otkako je objavljeno da ste pobijedili na ovom informatičkom natjecanju?

• LORENCO: Cure nisu toliko zainteresirane za informatiku, općenito, a iskreno, mislim da nikoga nije puno briga za to.
• MIRO: Ja mislim da većina cura nema pojma što je to Phyton...
• MANUEL: Samo čestitaju i to je to.

Je li vam uopće bitna popularnost? Koliko razmišljate uopće o njoj?

• LORENCO: Srednja škola i popularnost ne idu zajedno.
• MIRO: To brzo ishlapi, to je nepostojeće.

Poruka za kraj?

• MANUEL: Pronađi ono što voliš i u to uloži vrijeme!

 

Petra Grahovac i Klementina Režan, 7. razred