Događajnica

KOMENTAR: Teško s njima, još teže bez njih

Ah, ti dečki! Kako mi idu na živce…

Dosadni su, djetinjasti, bezobrazni. Kada vidim kako se za vrijeme odmora igraju, i to u sedmom razredu, padne mi mrak na oči. Ako im se približi neka od nas, pobjegnu kao da ćemo im mi nešto loše učiniti. Imamo mi i pametnijeg posla. Neki su previše povučeni, a neki se prave kao da se svijet vrti oko njih. Nekada me toliko naljute da pomislim kako bi u školi bilo najbolje bez njih. Mi cure stalno bismo pričale o svojim temama bez njihovog smetanja ili prisluškivanja iza ugla.

Baš sam nedavno čula i vidjela na televiziji jednu finu gospođu koja je govorila o tome kako bi bilo potrebno odvojiti škole za dječake od škola za djevojčice. Kaže da bismo onda postizali bolje rezultate i bili bismo usredotočeniji na učenje i nastavu. Da, istina. Smetaju mi ti dečki preko sata. A znate o čemu pričaju? Pričaju o nekim igricama i robotima… Nemam riječi. Jedino se mogu zapitati čujem li dobro. Baš su čudni, jako čudni… Vjerojatno nisu dovoljno sazreli. Jako su dosadni i dan u školi ponekad baš bude naporan s njima. Jedva čekam doći doma i odmoriti se od njih. Nekada su toliko povučeni da ih se cijeli dan baš i ne čuje, a nekad cijela škola bruji od njih i njihovih podvala. A tek što su lijeni! Kada skupa trebamo nešto raditi, mi cure smo te koje moramo paziti na sve, a njih baš boli briga.

Kada se zaljubim u nekoga dečka, cijeli sat razmišljam o njemu, ne mogu se koncentrirati na nastavu, samo čekam onaj trenutak kada ću ga vidjeti. I kada ga vidim, sljedeći sat je sve isto… Opet razmišljam o njemu, nastavnicu niti vidim niti čujem. Ako me prozove ili postavi neko pitanje, ne znam odgovor jer ne znam o čemu je pričala. Naravno, za sve je kriv on, taj dečko o kojem razmišljam cijelo vrijeme. Eto, a da njih nema u školi to ne bi bilo tako. Ne bih sigurno toliko razmišljala o njemu i crvenjela se kada ga vidim.

Ma, baš me zainteresirala ta ideja o odvojenim školama. Bilo bi to odlično. Mi cure, potpuno same, bez ijednog dečka. Sve bi bilo drugačije, bolje… Blago našim bakama i djedovima! Išli su u zasebne škole, a izvan njih se upoznavali. Eh, kad bi bar nama bilo tako. Na televiziji sam također saznala da mi cure brže sazrijevamo i u odvojenim školama bismo imale bolji uspjeh i veće samopouzdanje. Kako smo pomiješani u razredu onda, kažu, ne iskazujemo svoje prave interese pa se dječacima teško odlučiti za sudjelovanje u dramskoj skupini gdje su brojnije cure, a djevojčicama da se zainteresiraju za informatiku ili matematiku. Takve škole postoje svugdje u svijetu, npr. u Australiji, Japanu, Njemačkoj, Norveškoj, SAD-u, a vrlo su brojne u Velikoj Britaniji. Mnoge od tih škola su vjerske škole. Jedna takva postoji i u Zagrebu.

Zanimljivo. Prema takvim razmišljanjima upravo se u miješanim školama potiče diskriminacija i odvajanje po spolovima. Hm, nisam više ni u što sigurna. Kad malo bolje razmislim, zapravo ne mogu zamisliti da ne idem u razred s Dinom, Markom, Andrijom ili  Filipom. Ponekad baš oni znaju biti najbolji prijatelji i pomagači, bolji od većine cura. Ali, tko zna? Možda se u budućnosti naše mješovite škole pretvore u odvojene. Možda ćemo se doista u budućnosti - vratiti u prošlost. Ovaj svijet je, čini mi se, dovoljno lud za to. A do tada se nadam da će u mojoj školi sve biti po starom, da ćemo zajedno odrastati i prelaziti prepreke na koje ćemo nailaziti, ljutiti se jedni na druge, smijati se našim različitostima i sličnostima i, jednostavno, biti prijatelji.

Iva Milanović, 7. razred